04. Prijatelji

ponedjeljak, 08.08.2011.

Nalazila sam se na poljani, uzegle, crne trave, okruzena maglom. Nesto me progonilo. Svladavala me panika, a zeludac mi je probijao uzasan osijecaj straha. Pocela sam trcati, samo da se maknem sa ovog uzasnog mjesta. Trcala sam i trcala. Odjedanput, naidem na tanke, drvene ljestve i pocnem se penjati. Ljestvama je dosao kraj, a iznad mene se prostiralo samo tmurno, olujno nebo. Podigla sam ruku i pocela mahati iznad sebe. Udarim o cvrstu povrsinu i nadem kvaku od takozvanih tavanskih vrata. Uspela sam se, zatvorila ih za sobom i prekrila ih kovcegom kojeg sam nasla u kutu prostorije. Pocela sam se ogledavati po prostoriji. Bila sam vec ovdje. Bila je sagradena od trulih dasaka i svugdje je bilo paucine. Nema veze; barem sam na sigurnom. Sjela sam na neke stare, pljesnive kutije i smirivala disanje. Nesto mi je dotaknulo noge! Oblije me hladni znoj, a srce mi opet pocne divljacki kucati dok sam se spremala pogledati prema dolje. Bila je to crna macka, smaragdno-zelenih ociju. Nasmijala sam se samoj sebi i pogladila macku. Sjedila sam tako nekoliko minuta u tisini, uporno iscekujuci nesto. Sto cekam? Cega me je starh? Macka odjedanput podigne pogled prema mom licu i suzi oci. Nakostrijesi se, razjapi celjust i proguta me.
-„Aaaaa!“ probudim se vristeci.
-„Béni! Sto je bilo?!“ upita me preplaseni Ollie.
-„Gdje sam?!“ gledala sam oko sebe razrogacenim ocima, ne percipirajuci nista.
-„U dvoristu. Na kraljevskom dvoru! Sto si sanjala?!“ uhvatio me njezno za ramena, pokusavajuci me pogledati u oci.
Njegova cokoladno smeda kosa, uvijek svezana u mali repic na potiljku, u pramenovima je bila zataknuta iza usiju, dok je vjetar pokusavao ponistiti taj trud. Disanje mi se pocelo smirivati. Zatvorila sam oci, no scena prozdiranja mi se opet pocela prikazivati. Od straha ih opet otvorim i ugledam, tamne, gotovo pa crne oci mog dvorskog prijatelja. Obrve su mu se zabrinuto savile time nagrdujuci inace vrlo lijepo lice.
-„Dobro sam. Sve je u redu.. Zasto si me pustio da zaspem?!“ povisila sam glas.
Bilo je ljetno popodne. Sjedili smo ispod jednog od mnogih hrastova tog dvorista pokusavajuci uhvatiti ono malo hlada sto je preostalo. I ucili smo. Da.. Ucili.
-„Ubijas se pokusavajuci shvatiti cijelu kulturu i povijest tebi inace nepoznate vrste. Jedva spavas. Previse si opterecena. Kada sam vidio da ti se oci sklapaju, pustio sam te. Tuzi me!“ kaze on podizuci ruke u dokazu svoje nevinosti.
Uzela sam debelu knjigu sto je lezala pored nas zaboravljena i lupila ga po glavi njome.
Nasmijao se i zgrabio me za zglobove te prevrnuo na leda padajuci ravno na mene time mi izbijajuci zrak iz pluca.
-„Za.. jednog.. zgoljavca.. stvarno.. si.. tezak!“ protiskivala sam pokusavajuci se maknuti.
-„Sada bi se i vrijedala?“ upita on sa zubatim smijeskom na usnama.
Zasutili smo i prestali hrvati. Pogledao me u oci i naglo se uozbiljio. Shvatila sam to kao svoju priliku i izmigoljila se.
-„Kao i uvijek, moja neporeciva lukavost je izasla na vidjelo.“ Kazem kroz smijesak.
-„O tome bi se jos dalo diskutirati.“ Kazem on uz vise kiseo smijesak i pocne mi ponovno citati tekst iz ljudske kulture.
Ollie iliti Olaf bio je jedan od onih vilenjaka Treceg sloja, koji se uspio probiti na dvoru, zahvaljujuci svom znanju i vjestini na podrucju tehnologije. Bio je vrlo pametan, sposoban i zabavan. Kliknuli smo cim smo se upoznali.
-„Slusas li me ti uopce?“ zapita ljutito.
-„Naravno.“ Kazem uz kes.
I tako se kao i uvijek popodne oduzilo. Ollie je citao, ja sam ponavljala za njime. Sreca da je zasebna ljudska povijest tako kratka. Ubila bi se da moram uciti i onaj dio povezan sa vilenjacima, dok su jos djelili zemlju u jednoj dimenziji. No to je bilo prije toliko godina da je ljudska vrsta izgubila bilo kakvu dokumentaciju o tome.
-„Neda mi se vise.“ Kazem pri kraju dana.
-„Hvala bogovima na nebesima!“ uzvikne dok je sklopi knjigu uz glasan prasak.
-„Sto cemo sada?“ upitam ga.
-„Mi?“ odgovori protupitanjem.
-„Ti i ja iliti skraceno mi.“ Kazem sporo kao da objasnjavam idiotu.
Slegnuo je ramenima ispustajuci zrak iz usta.
-„Znam! Ajmo do kuhinje!“ uzviknem nakon nekoliko minuta, ustanem se i pocnem trckarati prema dvoru.
-„Sto!? Béni! Cekaj me!“ kako se pokusao brzo ustati, sapleo se o noge i skoro sletio nosom u zemlju.
Nakon deset minuta nasli smo se u sparnoj kuhinji. Najmanje 30 vilenjaka i vilenjakinja pripremalo je veceru. Prilijepila sam se za zidove i pokusala se suljati. Ollie me vjerno slijedio. Dosli smo do ogromne smocnice. Sto suptilnije sam otvorila vrata i usla unutra, dok me Ollie pricekao vani. Voce su drzali u kutijama. Zgrabila sam kutiju jabuka i iskresla ih u kut. Drzala sam kutiju jednom rukom, a drugom sam grabila sve sto mi je bilo nadohvat. Kruh, svijeze pogacice, pudinzi, vocna torta, narance, cak sam i nekoliko jabuka vratila natrag, te nekoliko staklenih boca vode.
-„Mladicu sto ti radis ovdje?!“ cula sam poviseni glas kroz buku kuhinje.
-„Ja..“ pocne Ollie.
Izasla sam trkom iz smocnice, zgrabila ga za ruku i potrcala kroz kuhinju prema izlaznim vratima.
-„Ti si luda!“ uzvikne Ollie kada smo izasli znojni iz kuhinje.
Trckarajuci prema dvoristu prosli smo do djela gdje u pralje na ljetnom povjetarcu susile odjecu. Dok smo se provlacili kroz kraljevske plahte i gace, rukom sam zgrabila malu dekicu. Vjerojatno je pripadala nekom djetetu.
Uz cerekanje vratili smo se pod isti hrast gdje smo i ucili. Rasprostrli smo dekicu i na nju stavila kutiju punu hrane.
-„Jos samo petnaest dana.“ Tiho kaze Ollie.
-„Da..“

***
Zudjela sam za ovim trenutkom cijeli dan. Priblizila sam sa ruku vrpci za kosu i otplela je. Kosa mi se pocela raspletati iz pletenice, koja je bila toliko stisnuta da me glava pocela boliti. Namazala sam kapke smrvljenim ugljenom i navukla haljinu. Svilena haljina bila je zagasito bijele boje i sezala je do poda. Bretele su izgedale kao da je netko skupio duge rukave vrpcom bijele boje, koja ih je sada drzala na ramenima. Dekolte je bio prilicno zbunjujuc, labav na rubovi, prijeteci da ce otkriti sve, no ipak sve pokrivajuci, praveci haljinu potpuno pristojnom za kraljevski bal. Uzela sam pocetne pramenove kose, koji su mi uporno padali na lice, i lagano ih svezala tankom vrpcom na potiljku. Nisam uspijela vidjeti zavrsni produkt cijelodnevnog rada zbog kucanja na vratima. Pojurila sam da ih otvorim, skoro se saplicuci o haljinu. Na pola puta do vrata sjetila sam se da nisam obuvena, te sam se vratila i uvukla noge u bijele balerinke, napravljenih od peteljka Ponocnog cvijeta. Samo najbolje za djevu koja spasava princa. I kraljestvo. Od propasti.
Otvrila sam vrata sobe i tamo me cekao Ollie. Izgledao je vrlo lijepo u prozracnoj bijeloj tunici i sirokim bijelim hlacama koje su se takoder vukle po podu. Na nogama je imao crne sandale, zatvorenog tipa. Podigla sam pogled sa sandala, prisjecajuci se da je to nepristojno i pogledala ga u lice. Cokoladno smeda kosa bila mu je, kao i uvijek, uredno svezana na zatiljku, uz izuzetak nekoliko valovitih pramenova, uvijek zataknutih iza uha. Primjecujuci da nista ne govori, pogledala sam ga u oci. No njegove tamne oci vec su bile prikovane za moje lice.
-„Ermm, Ollie?“ upitam ga masuci mu lagano dlanom ispred lica.
-„O! Ej, Béni, zdravo!“
-„Zdravo!“ odgovorim veselo.
-„Hocemo li?“ upita me, prizajuci mi ruku savijenu u laktu.
-„Oh! Ako vec inzistiras!“ kazem uz smijesak, prihvacajuci ruku i zatvarajuci vrata za sobom.
-„ Hvala ti Ollie.“ Kazem tiho dok smo brzim hodom isli prema plesnoj dvorani.
-„Za sto to, Béni?“ upita pogledavajuci me
-„Za sve. Sto si me prihvatio rasirenih ruku, sto si me poducavao, sto si mi pruzio zagrljaj i osmijeh u potrebitim trenutcima, a ponajvise hvala za ovo sto radis upravo sada.“
-„A to je?“ opet upita, ne prestajuci me pogledavati iz kutka oka.
-„Pa ides samnom na taj nepotrebni bal! Veceg prijatelja u zivotu nisam imala!“
Zastao je i pomalo tugaljivo pogledao prema podu. Nakon nekoliko sekundi, zatvorio je oci i duboko udahnuo, te se osmijehnuo i cvrsto me zagrlio.
-„Bilo je to najboljih mjesec dana mog zivota.“
Uhvatio me za ruku i produzili smo prema dvorani. Ispred nas je docekao Siryo, dvorski upravitelj i organizator svecanosti, pa tako i ove.
-„Béni! Béni!“ dozivao me tanahnim glasicem
Kada smo mu prisli, odmjerio je upitnim pogledom Ollija od glave do pete.
-„Moras poci samnom do straznje prostorije jer ces izaci zajedno sa kraljem i kraljicom.“
-„Oh.. U redu. Vidimo se unutra.“ Pozdravim Ollija dok me Siryo vukao za ruku.

Usla sam u straznju prostoriju, gdje sam zatekla kralja i kraljicu kako se necemu smiju. Tiho sam se zakasljala dajuci im do znanja da vise nisu sami. Prisla sam im i naklonila se.
-„Izgledas vrlo lijepo.“ Primjeti kraljica sa smijeskom na licu.
-„Nista u usporedbi sa vama, Vasa Visosti.“
Imala je dugu haljinu, koja je izgledala kao da je satkana od cistoga zlata, a na vrhu nabranih bretela, preko leda, spustao se dugi plast, iste boje. Medu zlatnim uvojcima smjestila se srebrna tijara, jedino sto je krasilo tijaru bio je safir, smjesten tocno u sredini, tako joj naglasavajuci oci. Bila je stvarno najlijepsa vilenjakinja svoga doba.
Ni kralj nije izgledao lose. Bio je obucen na slican nacin kao Ollie, samo sto je njegova tunika, boje bjelokosti, imala podignuti, tvrdi okovratnik te je cijela kombinacija, uz raspustenu, plavkastu, ravnu kosu i krunu igledala vrlo strogo, ali i mocno.
-„Ovako ce to izgledati..“ pocne Siryo, koji je jedva napola usao u prostoriju, recitirati vecernji plan.
Izasla sam iz prostorije nakon kralja i kraljice, svi su pljeskali, te sam zauzela pocasno mjesto do njih. Nakon vecere, dosao je red na ples. Plesala sam sa svima. Svim sluzbenicima, svim vaznim ljudima kraljestva, ukljucujuci i kralja. Plesala sam sa ocem, cak i sa majkom. Oko dva ujutro, bila sam potpuno izmorena. Stajala sam sa strane, uzimajuci jedan od rijetkih predaha te veceri kada mi je netko polozio ruku na rame.
-„Je li mlada dama za ples?“ upita me Ollie pruzajuci mi ruku.
-„Uvijek.“ Odgovorim i prihvatim je.
Bas u trenutku kada smo stupili na podij, zapocne sentis. Ollie se nasmijao i privukao me k sebi. Toliko me cvrsto drzao, da sam osjecala njegov tvrdi torzo. Nakon nekoliko minuta, pjesma je zavrsila i mi smo zapljeskali.
-„Dodi, idemo na zrak.“ Kaze i povuce me za sobom.
Otisli smo do naseg hrasta i legli, promatrajuci zvijezde.
-„Je li te strah?“ upita me.
-„Je, no pokusavam ne razmisljati o tome.“
Pridigla sam se i izula balerinke te zarila prste u travu, osijecajuci kako me ispunjava energijom. Ollie je ucinio isto.
-„Sutra u podne?“ upita me tiho.
-„Sutra u podne.“
Ustala sam se, a Ollie je to popratio u sekundi. Minutu smo se gledali i onda jako zagrlili. Kada je zagrljaj popustio, ruke su mi jos uvijek visile oko njegova vrata. Rasplela sam uzicu sto mu je drzala kosu i raskustrala je. Sada mu je u njezni uvojcima padala na ramena.
-„Nosi je tako, lijepse je.“ Kazem uz tuzan smijesak i zaputim se prema dvorcu ostavljajuci ga samog.

Sljedeceg jutra nalazila sam se na obliznjem brezuljku okruzena kraljem, kraljicom i obitelji.
Dok me majka grlila, preko njezina ramena ugledam figuru kako trci prema nama. Cudno. Nitko nije trebao znati vrijeme i lokaciju mojeg odlaska. Kako se figura priblizavala, prepoznala sam Ollija.
-„Pozdrav svima!“ kaze veselo podizuci ruku.
-„Ollie, sto radis ovdje? I zasto nosis naprtnjacu?!“ upitam povisenim tonom.
-„Nije ti rekao?“ upita me kralj.
-„Sto to?“
-„Nije bas bilo prilike, Vase Visocanstvo.“ Doda Ollie uz smijesak.
-„Da mi kazes sto?“
-„Da, stvarno si to odlucio u zadnjem trenutku.“ Kaze kralj.
-„U ime bogova, hoce li mi netko objasniti sto se ovdje dogada!“
-„Idem!“ vikne Ollie.
-„Ides?! Ides? Ides!“ viknem ja, dok mi se lice obasjavalo od saznanja.
-„Jucer nakon bala, uhvatio me na putu do spavaonice, ispricao mi kako, pa, kako ga je strah za tebe i kako nikada ne skodi jedan mozak vise i razne druge stvari.“ Kaze kralj pomalo zbunjeno.
Nesto je presutio.
-„I eto me!“ povice Ollie.
U tom trenutku cuo se rezak zvuk i na vrhu brezuljka pojavi se pukotina. Pukotina u cistom zraku.
-„Vrijeme je.“ Konstatira otac.
Odmaknuli su se za dva metra, a Ollie i ja smo se priblizili pukotini. Cula sam majcine jecaje i ocevo ohrabrivanje. Stajali smo im okrenuti ledima, nikako radeci taj jedan potreban korak. Pogledala sam prema Olliju. Imao je raspustenu kosu.
-„Sada?“ upita me.
Pogledam natrag prema pukotini, ne naziruci vise od tame. Uhvatim ga cvrsto za ruku.
-„Sada.“
I koraknem.

<< Arhiva >>