01. Zamotuljak

ponedjeljak, 15.11.2010.

-„Vasa visosti nasli smo je!“
Progovori casnik vilenjacke vojske ulazeci zustro u kraljeve odaje.
Kralj koji je bio sagnut nad mapom, okrene se prema njemu i namrsteno kimne glavom.
-„Docekati cu vas u dvorani za primanje.“ Kaze strogo
Casnik se nakloni i povuce iz odaja.
Kralj se spusti do dvorane i zauzme mjesto na tronu kojeg je naslijedio od oca. Puno je razmisljao o svojim korijenima u ovakvim trenutcima. Nikada nitko u povijesti njegove obitelji, ma u povijesti cijeloga naroda, nije napravio ovakvu fatalnu pogresku. Sto ce sada biti? Razvio je plan, strategiju. Ipak to mu je i bilo u opisu posla. No strategije su nagadanja neprijateljevih pokreta, suvisla lupetnja o njegovom mogucim postupcima. Poznavanje neprijatelja. No u tome je i bio problem. Ovaj neprijatelj koliko god se dugo poznavali bio je obavijen velom tajni.
Kroz velika, otvorena vrata dvorane cula se buka i vriska. Ubrzo su u dvornu usli deset najboljih kraljevih vojnika i svi su okruzivali jednu osobu. Crna, kao u ebanovine, kosa padala joj je preko blijedoga lica. Duga, crna haljina u draperijama joj se vukla po podu, a ruke su joj bile skvrcene oko smedeg zamotuljka. Vojska ju je smjestila pred kralja i ona je u tom trenutku podigla pogled i uprla ga ravno u kraljeve oci. Oci, zelene otrovne oci probadale su kraljeve tople, smede. Nacerila se se ugledavsi strah i prijezir na kraljevom licu.
-„Paras dragi, dugo se nismo vidjeli... devet mjeseci preciznije.“ Progovori dubokim, hladnim glasom
-„Ti... ti vjestico!“ Prodere se kralj od ocaja skacuci na noge
-„Vrlo inteligentan zakljucak dragi Parase, nista bolje nisam ocekivala od tebe.“ Kaze mirno
-„Temnota! Nemoj se poigravati samnom! Znas jako dobro zasto sam sam poslao svoje najbolje vojnike u potragu za tobom! Moje je! Nema sile na ovom svijetu koja bi me navela da ga prepustim tebi!“ proderao se crveneci i pljuvajuci ljude u prvim redovima.
-„Nas je.“ Opet ce ona mirno i zatim odmota zamotuljak koji je tako cvrsto drzala.
Na vidjelo je izaslo dijete. Crne kose kao u majke, ociju cvrsto zatvorenih i malih rucica stisnutih ispod brade. Cvrsto je spavalo.
-„Musko je ako te zanima.“ Nadoda
-„Musko?“ upita kralj blago gledaju svog sina jedinca.
No zatim protrese glavu kao da se budi iz transa.
-„To je dijete zaceto prevarom. Prevarila si me. Pretvorila si se u osobu koju postujem i volim svim svojim srcem i natjerala me na taj gnusan cin!“
-„Oh! Upravo suprotno, tjerala te nisam ni u kom slucaju.“ Cerek se rasirio
Kralj se strci niz nekoliko stepenica sto ga je inace uzvisivalo od obicnih pucana, rukama se probio kroz vojnike i unio se Temnoti u lice.
-„Predaj ga. Sada. Istoga trenutka. Inace ce biti silom oduzet, a tebe ce snaci posljedice gore od planiranih.“ Prvi put od njihovog susreta kralj progovori mirno. Mirno, ali ubojito.
No Temnota se nije obazirala na kraljeve pazljivo birane rijeci. Dlan joj se nalazio rasiren preko djetetovog lica, udaljen samo pokoji milimetar od malog nosa. Oci su joj bile zatvorene i saputala je.

-„... borba bijelog i crnog u njegovoj dusi odvijati ce se
dok zrelu dob vrijeme mu ne donese
tada ce bijela ili strana crna
u njemu izblijediti
ovisno o putu koji srcem odluci slijediti.“

Kada je kralj shvatio o cemu se radi bilo je prekasno.
Maknula je dlan sa djeteta i predala ga kralju. Prihvatio ga je u narucje blijedoga lica buljeci u prazno.
Vojska je sa ocekivanjem gledala u kralja. U tom trenutku Temnota oko sebe potezom ruke oblikuje zelenu kuglu koja se smanjila i potom nestala zajedno sa njom.
-„Vasa visosti zasto ste joj dopustili da pobijegne?!“ usklikne jedan od ratnika
-„Ne bi ste je mogli sprijeciti.“ Odgovori sjedajuci na stepeniste podno trona cvrsto drzeci dijete
-„Zasto vam je onda predala dijete?“ opet navali znatizeljnik
-„Vec ga je obiljezila na najgori moguci nacin.“ Tiho rece
***
-„Jeste li sigurni u to?“ upita ponovno kralj izgledajuci zabrinuto
Stari vilenjak. Toliko star da su mu se pocetne bore ocrtavale na licu nadvijao se nad dijete pazljivo ga pregledavajuci.
-„Vasa Visosti jeste li vi sigurni u rijeci cini koje ste mi prenijeli?“
-„Naravno! Sta sada mislite da sam poludio?!“
-„Zasto onda sumnjate u moje procijenu?“ mirno upita kraljevski carobnjak
-„Ne sumnjam. Oprostite mi, ali ipak je ovo moj sin o kojemu govorimo.“
-„Svijestan sam toga Visocanstvo, tako da su moje procjene jos korektnije.“
-„Sto mi predlazete?“
Carobnjak ga pogleda crnim ocima. Razmisljao je te naposlijetku napokon progovorio:
-„Slobodnim jezikom interpretirati cu vam Temnotinu kletvu. Proklela je sina na dugu borbu njegove duse izmedu dobra i zla. Kada dostigne punoljetnost jedna od tih strana ce prevladati sve ovisno o tome kako je odgojen i naposlijetku kakav put on sam odluci slijediti. Ako dobro prevlada biti ce vas slijedeci naslijednik, no prevlada li zlo Temnota ce dobiti novog princa tame.“
Kralj je opet problijedio. Proguta knedlu iz grla i progovori:
-„Sto da radim?“
-„Prijedlog imam. Je li prijedlog po vasim zeljama i nadanjima? Bojim se da nije.“
-„No recite, recite!“
-„Posaljite ga ljudima.“ Rece carobnjak
-„Ljudima. Ljudima?! Jeste li vi normalni?! To je pokvarena rasa! Bez morala i dobrote! I vi hocete da sina saljem njima?! Mogao sam ga onda Temnoti ostaviti! Bolje bi prosao!“
-„Vase Velicanstvo duboko udahnite. U ljudima je ostalo dobrote. Dovoljno dobrote da vam sin odraste u sretnom okruzenju. Samo ga trebamo usmjeriti ka pravoj obitelji. Biti se u sigurnoj udaljenosti od svoje majke koja nikada nece pretpostaviti da bismo isli toliko daleko da je sprijecimo u njezinom naumu.“
-„Hocete da vjerujem vasim rijecima naspram stoljecima iskustva i proucavanja?!“
-„Da.“ Jednostavno ce carobnjak
Kralj se skljoka na obliznju stolicu i zarije lice u dlanove. Sjedio je tako u tisini razmisljajuci.
-„U redu. Uciniti cu kako kazete. Dopustite mojoj zeni i meni da se oprostimo od nasega sina.“
Carobnjak napusti kraljeve odaje. Iz spavace sobe izide kraljeva prelijepa zena. Plave kose, plavih ociju. Visoke jagodice i ostra brada krasile su joj srcoliko lice. Njezno je hodala, toliko njezno da bi obicno oko pomislilo da lebdi u haljini istkanoj od cistoga slata i suncevih zraka. Zanosne, rumene usne bile su tuzne. Iako to dijete nije bilo njezino, voljela ga je, jer ga je kralj volio, jer je ona voljela kralja. Znala je da nikada tako nesto ne bi ucinio namjerno. Bila je to sve Temnotina krivica. Voljela je to dijete jer ona sama svom voljenom Parasu dijete nije mogla dati.
-„Zao mi je.“ Kaze tiho i polozi bijelu ruku na njegovo rame
On je uhvati za ruku i njezno je poljubi u nju.
-„Vratit ce se Daam. Ubrzo. Prije nego sto se uspijemo snaci.“
Nasmijesila se.
***
Tup! Tup! Tup!
-„Harolde! Harolde budi se! Netko je na vratima!“ prodrma uplasena zena muskarca do sebe
Dok se muskarac meskoljio i nesretno mumljao otkrivajuci se, zena pogleda na sat. Tri sada ujutro. Tko bi li to mogao biti?!
-„Harolde!“ zaskvici ona
-„Idem, idem Anna! Samo bez panike!“
Muskarac se napokon ustane te prekopa skrinju u podnozju kreveta. Nakon nekoliko sekundi izvuce iz nje staromodnu dvocijevku i zaputi se u prizemlje da otvori vrata.
Anna se takoder ustala i oblacila je ogrtac kada je muz zovne:
-„Anna trebala bi ovo doci vidjeti!“
-„Sto je?!“ upita ona izbezumljena
-„Samo dodi!“
Spustila se u prizemlje i zaputila se k muzu. On je stajao u dovratku i gledao prema trijemu. Na trijemu je stajala mala kosara sa snijezno bijelim zamotuljkom. Prisla je zamotuljku i primila ga u ruke. Iz zamotuljka gledalo ju je uspavano dijete.