Fleurs de la Paix

05. Onako kako to decki vide

petak, 30.09.2011.

Sjedio sam glavom pognutom na stolu, dok mi je u pozadini zujao tanahni glas gde. McKirk, koja je, sada vec ocajna, pokusavala objasniti integrale. Nisam obracao paznju, bila je to razina matematike koju nikada necu uspijeti dostici, pa zasto onda gubiti vrijeme na trud? Izvana je sunce zarilo i palilo, kao da nije dobilo obavijest da je stigla jesen, neprijateljica svega dobrog i zelenog. Pogledao sam lijevi zglob, cvrsto saljuci u sebi pozitivne misli:
- Jos pet minuta! Jos pet minuta!
Otvorih oci. Kvragu! Jos pola sata. Kazaljka rucnog sata sporo je kucala. Tik-tak. Tik-tak. Svaki sam otkucaj cekao kao vjecnost. Glava mi je opet pala na klupu, duboko sam uzdahnuo, te su mi se oci pocele sklapati. Netko je pokucao na vrata. Nisam obracao paznju.
-„Da?“ pozvala je gda. McKirk.
Netko je otvorio vrata. Moja nezainteresiranost bila je nevjerojatno uporna.
-„Dobro jutro gdo. McKirk, htio bi vam predstaviti novu ucenicu. Ovo je gdica. Béni Dubois. Pridruziti ce nam se u ovoj akademskoj godini i nadam se da ce se lijepo snaci.“ Objavi skolski pedagog.
Privlacnost te cinjenice? Zero, cero, null.
-„Dobro nam dosla! Bi li zeljela poruciti nesto razredu?“ upita gda. McKirk.
-„Ah, nista posebno. Kao se je gdin. Wilson rekao zovem se Béni, dolazim iz Bordeauxa, Francuska i nadam se da ce ovo biti lijepa i ispunjena skolska godina.“
Podigao sam glavu. Taj glas, kao melodija svirana od andela. Njezan, kao rosa koja se vjesa o vlat trave, no ipak zustar i siguran kao olujni valovi. Gda. McKirk jos je nesto popricala sa njom te je uputila na mjesto. Bila je visoka i vitka. Crvena joj se kosa spustala u blagim loknama sve do ramenih lopatica. Tamne oci, usadene ispod ridih obrva, su brzim trzajima prelazile preko svakog lica u razredu, dok joj se nosic mreskao od ustajalog zraka. Polizala je bujne usne dok je tanahnim prstima spustala skolske knjige na dodjeljenu klupu. Pored prokletog Mikea Turnera. Sretni gad.
Nista od toga izgleda. Mike je bio jedan od popularniji deckiju na skoli, uvijek nasmijesen, sreden i jos je k tome bio i odlican ucenik. Cure su se lijepile za njega. Ne znam zasto bi ta Béni bila iznimka. Kako ju je samo gledao, praveci se da prati nastavu. Oci su mu bile gladne, dok je krajickom oka prelazio konture njezinog tijela. Bio je lovac, a ona je bila jos jedno bespomocno lane koje ce upasti u njegovu stupicu.
Bila mi je ledima okrenuta, tako da sam ostatak sata gledao kako joj se kosa presijava na suncevim zrakama.
Zvonilo je puno brze nego sto sam ocekivao i prvi sam put u zivotu pozelio da je sat matematike malo duze potrajao. Nisam mogao skinuti pogled sa nje. Kada se ustala, siva suknja joj je zaplesala oko bedara pokrivenih sivim carapama. Joj kako ta skolska uniforma ubije musku radost. Promotrio sam joj tijelo. Ispod bijele kosulje i preko prebacenog sivog dzempera naziralo se bujno poprsje dok je struk bio nevjerojatno uzak. Tijelo se opet sirilo u zamamne bokove sa prcastom straznjicom, koja se veselo meskoljila ispod teske, pamucne suknje. Noge su joj bile do brade, sa tankim listovima, a malena stopala veselo su koracala u crnim cipelicama.
Zasigurno je kuja. Niti jedna cura ne moze biti ovako lijepa, a da nema nekih gadnih karakternih mana. No ipak si nisam mogao pomoci. Mastao sam o njoj sve do rucka.
Sjeo sam izmoren, u skolsku blagavaonicu, za nas uobicajen stol, nakon teskih dvojba oko toga bi li mi bilo bolje uzeti spagete sa umakom od rajcica ili tunjevine. Odlucio sam se za tunjevinu. Avanturista, zar ne?
Netko je sjeo pokraj mene, ali sam krajickom oka spazio zlacani odsjaj.
-„Dobar dan, Debela.“ Pozdravio sam najbolju prijateljicu ne podizuci pogled.
Nije bila debela, zapravo, bila je jako mrsava i niska. Duga, sjajno zlatna kosa dosezala joj je do struka. Imala je tamno plave oci, poduzi nos i vece prednje zube. No bila je slatka. Lijepa zapravo, no ne zasljepljujuce lijepa, kao ona Béni. Njezina bi te ljepota dostizala sa vremenom. Zvala se Willow.
-„'Dan.“ Uzdahne.
-„Sto te muci?“ upitam, koverzacije radi.
-„Ova prokleta institucija. Sve je poslo kvragu. Dobila sam losu ocjenu iz biologije, lektira je prosla uzasno, a o fizici necu ni zapocinjati. I kao secer na kraju, jutros sam dobila obavijest da ce mi dodijeliti cimericu.“
Zagrcnuo sam se, te sam nastavio kasljati dok Will nije udarcima o leda uspijela izbaciti komadic tunjevine iz dusnika.
-„Ti? Sa cimericom? Sta je to jadno bice skrivilo?“ pitam patnickim glasom.
-„Oh, pun si humora.“ Odvrati sarkasticno.
Napola sam se nasmijesio dok je ona verglala o tome kako je prilozila razne prituzbe i bla, bla, bla. Iskljucio sam se.
-„ ... no moram priznati da joj je kosa stvarno lijepe, crvene boje.“
-„Cekaj, sto?!“ brzo upitam dok mi je srce odjekivalo u usima.
-„Béniina kosa. Lijepa je.“ Ponovi se.
-„Béni? Béni Dubois je tvoja nova cimerica?“
-„Mrzim kada to radis. Mrzim kada se iskljucis dok pricam, uopce me ne postujes!“ prekrizila je ruke u ljutitoj maniri.
-„Oprosti mi.“, kazem ubrzano, „znaci, ona je tvoja nova cimerica?“ znao sam da joj pritiscem zulj, no ovako nesto je bilo od velikog znacaja.
Nekoliko sam je sekundi probadao pogledom, a onda je napokon popustila, te je punim ustima i ljutitim tonom rekla:
-„Da.“
I to je bilo to. Srce mi je pocelo ludacki kucati, vrhovi usiju crveniti, a mozak kljucati.
U tom se trenutku stolica sa druge strane pomakla i zauzela ju je ogromna masa.
-„Bok, Mush.“ Pozdravi ga Will.
Edgar Mushkin, jos znan kao i Mush, bio je debeli djecarac sa kratkom kovrcavom kosom i glavom velicine globusa. Lice mu je bilo podbuhlo, a naocale, debljine pepeljara, smanjivale su mu oci u male tockice. Bio je godinu dana mladi od nas i ponasao se kao privjesak koji je trajno zalijepljen za moje traperice.
Will ga je smatrala dragim i odanim. Vjerojatno jer je smijesno zateleben u nju.
-„Darin jesi li dobro? Djelujes mi malo crveno i uspuhano.“ Upita Mush.
Podigao sam pogled i susreo se sa njegovim svinjskim ocicama.
-„Sve u redu stari, nemas brige.“ Odgovorim mu tapsajuci ga po ramenu.
Lice mu je zasjalo. Boze, koji sam ja kreten. Sada sam mu jos pruzio neke nade u nase prijateljstvo. Iznervirano sam uzdahnuo i prihvatio se ceprkanja po sumnjivim komadicima tunjevine.
Nakon rucka imao sam tjelesni. Jedini sat u kojem sam mogao istinski uzivati. Svijezi zrak, miris i dodir zemlje, strasno me umirivao. Nekako, kao da me punio energijom, davao mi snagu. Nikada to nisam mogao dobro objasniti, ali te cestice prljavstine znacile su mi vise nego dobar san.
Obukao sam opremu i izasao na atletsko igraliste. Bio sam vrlo dobar dugo prugas, ali je tlo, jos od sinoc, bilo vlazno, pa ce me zadrzavati od punog sprinta. Bio sam prvi, te su ljudi tek poceli izlaziti vani kad sam se vec poceo zagrijavati. Jedna od rijetkih dobrih stvari u ovoj skoli bilo je to, da smo imali mjesoviti tjelesni odgoj. Dok si trcao stazama mogao si cuti slatku ciku i paniku djevojaka koje su pokusavale preskakivati prepone, te kada si dolazio do daha, promatrati kako im se kose vijore, a prsa poskakuju.
Trener je izasao vani iz svoje kabine, a u njegovoj pratnji bila je, ni manje, ni vise, nego Béni. Izgledala je jos krhkije u glomaznoj, sirokoj opremi koja nije cinila pravdu njezinim prekrasnim obrisima. Kosa joj je bila svezana u visoki konjski rep, a ruke su joj bile prekrizene tako da si je trljala ramena kako bi se mogla ugrijati. Popricala je nakratko sa trenerom, a nakon toga se poceo ogledavati po terenu i uperio prstom u mene, te joj jos nesto nadodao. Oci su nam se srele, a njezinima se prozeo pristojan osmijeh. Nastavio sam se razgibavati, praveci se kao da me nista od toga ne dira, dok mi je u usima glasno sumilo. Stala je do mene i promatrala me. Napokon sam skupio dovoljno snage i uspravio se da se suocim s njom. Izbliza je bila, ako je to moguce, jos lijepsa. Glatka, rozasta koza, pomalo rumene usne i duge, crne trepavice. Bila je za pola glave niza od mene, taman da joj usnama poljubim celo.
-„Zdravo. Ja sam Béni.“ Brzinski je ispruzila desnu ruku.
-„Darin.“ Odgovorim i prihvatim meku, pomalo hladnu ruku.
Oci su joj zasjale i ustuknula je. Zamrzo sam se. Zar mi je ruka bila znojna? Hladna? Ljigava? Zar mi je smrdilo iz usta? Zar mi je neka smrklja virila iz nosa?
Brzo sam povukao ruku natrag i pogledao u pod.
-„Oprosti mi, poskliznula sam se.“ Pocela se opravdavati.
Jesi kurac.
-„Sve u redu.“
U tom trenutku nam se pridruzio trener te poceo izdavati zapovijedi o nasim pozicijama. Stali smo jedan do drugoga, te kada je trener zazvizdao, poceli trcati. Trcao sam polagano, zbog skliske staze. No, nju to nije sprijecavalo. Svojim dugim koracima brzo me prestigla i vec ubadala prvi zavoj. Pozurio sam za njom riskirajuci moguci lom ruku i vrata. Kada sam stigao do prvog zavoja u pribliznoj istoj brzini kao ona, poskliznuo sam se i zavrsio na podu u fatalnoj zenskoj spagi.
Bili su to bolovi sa ovoga svijeta. Boljelo me svugdje. U preponama, u zelucu, u mozgu.
Sjeo sam sa strane i promatrao Béni kako svaki zavoj ubada kao prethodni, trceci kao gazela, bez traga umora. Kada je krenula u drugi krug, primjetio sam nesto pomalo cudno. Dlanovi su joj bili otvoreni prema podu, vrlo suptilno, no ipak primjetno, a kada bi ostavila za sobom komadic puta, tlo je isparavalo. Fenomen se ponavljao iznova i iznova, dok nije prestala trcati, pa se vlaga opet pocela taloziti po stazi.
Sa ovom curom nije bilo sve u redu. Bila je cudna. Pocela mi se dopadati.
Sranje.

<< Arhiva >>